Pješaci predstavljaju jednu od najranjivijih kategorija učesnika u saobraćaju. Za razliku od vozača i putnika u vozilu, pješak nema karoseriju, sigurnosni pojas, zračne jastuke niti druge elemente koji mogu ublažiti posljedice sudara. Zbog toga i relativno male brzine vozila mogu dovesti do ozbiljnih posljedica.
U javnosti se često može čuti jednostavna konstatacija – pješak ima prednost na pješačkom prelazu. Međutim, to ne znači da pješak može bez prethodne provjere stupiti na kolovoz očekujući da će se svako vozilo u svim okolnostima moći zaustaviti.
Bezbjedan prelazak počinje prije prvog koraka
Prije nego što stupi na kolovoz, pješak mora obratiti pažnju na saobraćajnu situaciju. To podrazumijeva da pogleda vozila koja mu se približavaju, procijeni njihovu udaljenost i način kretanja i tek nakon toga započne prelazak.
Pješački prelaz određuje mjesto na kojem pješak treba da pređe kolovoz, ali on sam po sebi nije fizička prepreka koja može trenutno zaustaviti vozilo.
Svako vozilo nakon što vozač uoči opasnost prelazi određeni put za vrijeme reakcije vozača, a zatim i put potreban za kočenje i zaustavljanje. Zbog toga je velika razlika da li je pješak bio vidljiv i jasno pokazivao namjeru prelaska nekoliko sekundi ranije ili je neposredno zakoračio ispred nailazećeg vozila.
Obaveze postoje na obje strane
Sa druge strane, vozač koji se približava pješačkom prelazu takođe ima jasnu obavezu da obrati povećanu pažnju na pješake. Posebno je važno blagovremeno uočiti pješaka koji već prelazi kolovoz, stupa na pješački prelaz ili svojim ponašanjem jasno pokazuje da namjerava započeti prelazak.
Zbog toga nije pravilno posmatrati pješački prelaz isključivo kroz pitanje ko „ima prednost“. Saobraćajno-tehnički mnogo je važnije utvrditi kada je nastala konkretna opasna situacija i kakve su mogućnosti za reagovanje u tom trenutku imali pješak i vozač.
Pješački prelaz ne može promijeniti zakone fizike
Kada se dogodi nezgoda, samo mjesto kontakta između vozila i pješaka nije dovoljno za pouzdan zaključak o njenom nastanku.
Potrebno je utvrditi gdje se vozilo nalazilo kada je pješak započeo prelazak, kojom se brzinom vozilo kretalo, kojom se brzinom i u kom pravcu kretao pješak, kakva je bila preglednost i kada je vozač objektivno mogao uočiti nastalu opasnost.
Nakon toga se može analizirati da li je vozač imao dovoljno vremena i prostora da reagovanjem i kočenjem izbjegne nalet. Isto tako, može se analizirati da li je pješak prije započinjanja prelaska imao mogućnost da pravilno procijeni udaljenost nailazećeg vozila i sačeka njegov prolazak.
Upravo je određivanje međusobnog položaja vozila i pješaka u trenutku nastanka opasne situacije jedan od osnovnih elemenata saobraćajno-tehničke analize ovih nezgoda.
Mobilni telefon mijenja način na koji posmatramo saobraćaj
Poseban problem predstavlja upotreba mobilnog telefona tokom kretanja pješaka. Čitanje poruke, pregledanje društvenih mreža, razgovor ili slušanje sadržaja preko slušalica mogu odvući pažnju upravo u trenutku kada je potrebno pogledati lijevo i desno i procijeniti nailazeći saobraćaj.
Nekoliko sekundi nepažnje pješaka može biti dovoljno da se odnos udaljenosti između njega i vozila potpuno promijeni. Zbog toga bezbjedan prelazak kolovoza zahtijeva punu pažnju, bez obzira na to da li se prelazi na obilježenom pješačkom prelazu ili na drugom mjestu gdje je prelazak dozvoljen.
Djeca zahtijevaju dodatnu pažnju
Posebnu pažnju treba posvetiti djeci, naročito u blizini škola, igrališta i drugih mjesta na kojima se može očekivati njihovo prisustvo.
Djeca drugačije procjenjuju saobraćajnu situaciju od odraslih. Zbog nižeg rasta imaju lošiju preglednost, teže procjenjuju brzinu i udaljenost vozila, a njihove reakcije mogu biti nagle i impulsivne.
Dijete koje stoji pored kolovoza zato se ne može uvijek posmatrati na isti način kao odrasla osoba. Vozač u takvoj situaciji mora računati i sa mogućnošću neočekivanog stupanja djeteta na kolovoz.
Zašto je brzina vozila toliko važna?
Brzina ne utiče samo na to koliko će vremena vozilu trebati da stigne do pješaka. Ona direktno utiče i na put potreban za zaustavljanje, kao i na težinu posljedica ukoliko do naleta ipak dođe.
Zbog toga su zone škola, pješački prelazi i mjesta na kojima se očekuje veći broj pješaka posebno osjetljivi sa aspekta izbora brzine kretanja. Kod takvih situacija nije dovoljno posmatrati samo formalno ograničenje brzine. Potrebno je posmatrati i stvarnu saobraćajnu situaciju koju vozač ima ispred sebe.
Zaključak
Pješak jeste jedan od najranjivijih učesnika u saobraćaju i zbog toga vozači prema njemu moraju imati povećan stepen pažnje. Međutim, bezbjednost pješaka ne počinje tek nakon njegovog stupanja na pješački prelaz.
Ona počinje prije toga – pravilnom procjenom pješaka da li može bezbjedno započeti prelazak i pravovremenim uočavanjem pješaka od strane vozača.
Zato pješački prelaz treba posmatrati kao mjesto na kojem se susreću obaveze oba učesnika.
Prednost pješaka ne isključuje njegovu obavezu da se prije stupanja na kolovoz uvjeri da prelazak može započeti bezbjedno, kao što ni ta obaveza pješaka ne oslobađa vozača dužnosti da blagovremeno uoči pješaka i omogući mu bezbjedan prelazak.
